Piše: Vojislav Bulatović
„Bogom, brate, Rade neimare /ostavi mi prozor na dojkama/ isturi mi moje bijele dojke/ kada dođe moj nejaki Jovo/ kada dođe da podoji dojke...
Ostavi mi prozor na očima/ da ja gledam ka bijelu dvoru,/ kad će meni Jova donositi/ i ka dvoru opet odnositi“.
Ovako je u narodnoj pjesmi („Zidanje Skadra“) riješen poslednji majčin zahtjev kada su se zle sile urotile protiv njenog života i majčinstva. Svevremena poruka bi se mogla izraziti stavom da se u krajnjoj nuždi i stisci mora imati duše za „prozore“ koje majčinstvo traži za potomstvo o kojemu brine, na kraju, za dobrobit cjelokupnog roda.
To je poenta i spornog zakona oko koga se ovih dana danonoćno protestuje u Podgorici.
Opet smo neoprezno ušli u konflikt sa moćnom zemaljskom silom: majčinstvom! Baš nam je to bilo „potrebno“ da se neugodno osjećamo gledajući na malim ekranima kako prizivaju i „nebo i zemlju“ da ih vide i razumiju... Naše današnje majke dio su milenijumske istorije stradalništva i heroike naše žene. (Zavirimo malo u knjigu dr Saše Božović „Tebi moja Dolores“ – posebno poglavlje o Đini Vrbici čije ime nosi danas jedna od dječijih ustanova u Podgorici). Volimo da izgovorimo: „Naše lavice“ kad nam donesu medalje i priznanja. To je u redu! Ali naše „lavice“ su svuda oko nas, ako hoćemo da vrednujemo njihov raznovrstan učinak u našem društvu. One su na radnom mjestu gdje ih udaraju „vjetrovi“ raznih „bogova“, gdje treba spasavati najčešće porodicu, i čast, i dostojanstvo! One su i ponižene i hvaljene. One su u školama i predškolskim ustanovama, ne samo kao radnice, već i kao nevidljivi vilinski lik koji pokreće onaj divni životni kovitlac nadolazećih naraštaja. One su svuda gdje se čuje prva i najmoćnija riječ u svim jezicima: „mama“, koju sve bebe znaju da izgovore.
Mnogi otvaraju „prozor“ prema majkama, umjetnici, najviše, jer je to uvijek neiscrpna i inspirativna tema. Umjetnička istina je duboka, iskrena i ne vara. Međutim, kad politički „neimari“ otvore svoj „prozor“ prema majkama motivacija je mnogo prozaičnija: iz datog društvenog miljea izdvaja se grupacija koja ima potencijal da „uzdrma“ političku scenu i natjera aktere da se odrede prema problemima kojima je opterećena ta društveno mnogoznačna grupacija. (Zar svi mi nemamo jedan kompleks osjećanja prema toj ulozi?!) Majka je i najosobeniji predstavnik jedne društvene zajednice kao demografske cjeline bez čije reproduktivne i vaspitne uloge nema budućnosti te zajednice. Danas, doduše, postoje jaki migracioni trendovi na planetarnom nivou pa neke razvijene zemlje mogu da se oslone na „tuđu krv“! Mi smo mala zajednica i dužnost nam je da ne gasimo „naša ognjišta“, pa zbog toga ne možemo da se oslonimo samo na moćni materinski nagon ako hoćemo da se brinemo o prirodnoj reprodukciji stanovništva. Velike patrijarhalne porodične zajednice imale su drugačije uslove egzistencije i drugačije vrijednosti reprodukcije i nasleđivanja. Ako smo, zahvaljujući političkim borbama, tako naprečac isturili majke u prvi plan, učinimo korak dalje da se traži od vladajućih struktura da uvrste u listu prioriteta (bar koliko NATO!) i demografsku strategiju. Imamo mnogo ministarstava i direktorata, ali niko ne vidi (!) stanovništvo kao da se radi o jednom spontanom prirodnom procesu. Ispraznili smo veliki dio raspoloživog prostora, dobili visok procenat građanstva bez izvjesne egzistencije pa drama majki i porodica može da bude još veća. Tranzicijskim političarima treba reći: socijalizam je bio „senzitivniji“ po ovom pitanju! Dječiji dodaci su bili značajnija stavka u budžetima, a majke sa djecom bile su bolje tretirane. Državna statistika može brojati živorođene i umrle, može crtati trendove tog sudara dvije sile, ali država ne može ostati indiferentna na te rezultate kao ni na geografsku disperziju ovog procesa.
Djeca kao izdržavana grupacija su briga i porodice i zajednice (države). Ona će odrasti, i ako im se posreći, naći će svoje mjesto u društvenoj podjeli rada i steći određeni status. A majke? One su tu kao svojevrsni demografski pogon koji radi na nagonskoj, majčinskoj, energiji (perpetuum mobile) dok se ne amortizuje. Društvo tu kao da ne može da se „troši“, iako se taj „pogon“ mora uključiti i trošiti na „ruletu“ tržišta rada koje neće da zna za onaj porodični „mikrokosmos“. Tu već zalazimo u famozno područje rodne ravnopravnosti nešto komplikovanije od procenta učešća u političkim strukturama.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.